Maja Alvanović je rođena u Beogradu. 1974. godine.
Predaje uporedni klavir na Akademiji umetnosti, Univerziteta u Novom Sadu gde je i završila studije klavira 2000. godine u klasi profesora Kemala Gekića i Alana Frejzera.
Za sobom ima bogato iskustvo nastupanja sa različitim klasičnim kamernim sastavima, instrumentalistima i vokalnim umetnicima. (duvačima, gudačima, solo pevačima, perkusionistima). U periodu od 2000-2008. radila je kao klavirski saradnik korepetitor na Akademiji umetnosti, Novi Sad i to najpre u Operskom studiju u saradnji sa prof. Eugenom Gvozdanovićem, a kasnije i na Katedrama za duvačke i gudačke instrumente gde je sarađivala sa prof. Marjanom Egićem, prof. Nikolom Srdićem i prof. Megumi Teshima.
Ima veliko pedaško iskustvo u radu sa učenicima različitih nivoa. U Srednjoj muzičkoj školi Subotica predavala je 3 godine kamernu muziku i korepeticiju 2001-2003. Za vreme trogodišnjeg angažmana u Muzičkoj školi Novi Kneževac 2003-2006., njeni učenici (uzrasta 6-14 godina), osvojili su 23 nagrade na nacionalnim takmičenjima u Srbiji.
Od 2008. godine predaje na Katedri za uporedni klavir gde je zajedno sa kolegama sa Katedre realizuje kreativnu zamisao da se studentima ne-izvođačkih smerova pruži scensko iskustvo učešćem na takmičenjima uporednog klavira i raznim tematskim koncertima koje Katedra osmišljava svake godine (Put svile, Žene kompozitori, Vojvođanski kompozitori, Etide Filipa Glasa…) Moto koncerata Katedre za uporedni klavir je: „Ne plod iskustva, već samo iskustvo kao cilj“.
Nekoliko godina bila je član Baroknog trija Tres pro musica violončeliste Tibora Hartiga, a 2004. godine sa pijanistkinjom Irinom Mitrović osniva klavirski duo Majrina, koji se pretežno bavi savremenom literaturom i sarađuje sa Udruženjem kompozitora Vojvodine. 2014. godine, objavljuju CD Tangomania sa tango nuevo muzikom za dva klavira argentisnkih kompozitora Astora Piacole i Pabla Ziglera.
Preokret na njenom muzičkom putu počeo je istraživanjem portugalske fado muzike sa ansamblom Agora. Bio je to svojevrstan vetar u leđa za smelije približavanje improvizacionom, spontanom, autorskom načinu muzičkog izražavanja. Divljenje velikim muzičkim uzorima (Keith Jarreth, Pat Metheny …) kao i upoznavanje sa tokovima na savremenoj svetskoj jazz sceni probudilo je inspiraciju za predstavljanje sopstvene muzike javnosti – zamisao koja je godinama čekala realizaciju.